Postoje jela koja se pamte po neobičnim začinima ili složenoj pripremi, a postoje i ona čija vrijednost leži u jednostavnosti. Cicvara pripada upravo ovoj drugoj grupi. Nastala od nekoliko osnovnih namirnica koje su nekada bile dio svakog seoskog domaćinstva, postala je simbol domaće kuhinje, gostoprimstva i života na crnogorskim planinama.
Njena priča počinje na katunima, gdje su porodice tokom ljeta boravile sa stadima i od svježeg mlijeka svakodnevno pravile sir, kajmak, maslo i skorup. U takvom okruženju nastalo je jelo koje je koristilo ono najbolje što je domaćinstvo imalo kvalitetne mliječne proizvode i kukuruzno brašno. Od tih nekoliko sastojaka stvarao se obrok koji je bio dovoljno hranljiv da pruži energiju za cjelodnevni rad.
Za razliku od kačamaka, kod kojeg glavnu ulogu imaju krompir i kukuruzno brašno, kod cicvare su u prvom planu mliječni proizvodi. Priprema počinje laganim zagrijavanjem domaćeg masla ili kajmaka, nakon čega se postepeno dodaje kukuruzno brašno uz neprekidno miješanje. Kada smjesa dobije odgovarajuću gustinu, dodaje se domaći sir koji se polako topi i spaja sa ostalim sastojcima, stvarajući prepoznatljivu kremastu teksturu i bogat ukus.
Iskusni domaćini često kažu da dobra cicvara ne zavisi od recepta koliko od kvaliteta namirnica i strpljenja tokom pripreme. Potrebno je stalno miješati kako bi se svi sastojci povezali u glatku i ujednačenu cjelinu. Upravo zbog toga se nekada govorilo da se cicvara ne kuva – ona se pažljivo njeguje dok ne dostigne svoj puni ukus. U različitim krajevima Crne Gore mogu se pronaći brojne varijacije ovog jela. Negdje se koristi više mladog kravljeg sira, dok se u planinskim područjima često priprema sa ovčijim sirom ili skorupom koji joj daje izraženiji karakter. Neke porodice dodaju samo jednu vrstu sira, dok druge njeguju recepte u kojima se kombinuje više domaćih mliječnih proizvoda. Uprkos tim razlikama, suština ostaje ista, cicvara je jelo koje slavi bogatstvo domaćeg mlijeka i tradicionalne proizvodnje.
Najčešće se služi topla, odmah nakon pripreme. Odlično se slaže sa domaćim kisjelim mlijekom, jogurtom ili čašom surutke, a na trpezi se često nalazi i domaći hljeb, pršut ili suvo meso. U mnogim domaćinstvima upravo je ovakav doručak označavao početak radnog dana, naročito tokom sezone poljoprivrednih radova. I danas je cicvara nezaobilazan dio ponude brojnih etno-sela, planinskih domaćinstava i restorana koji njeguju tradicionalnu crnogorsku kuhinju. Putnici koji žele da upoznaju autentične ukuse zemlje često upravo kroz ovo jelo otkrivaju koliko su jednostavne namirnice, kada se pripremaju s pažnjom i iskustvom, dovoljne da stvore nezaboravan gastronomski doživljaj.
Cicvara nije nastala da impresionira izgledom, već da okupi porodicu oko stola i pruži toplinu doma nakon dugog dana provedenog na planini. Upravo zbog toga i danas zauzima posebno mjesto u crnogorskoj gastronomiji. Ona predstavlja više od recepta svjedoči o načinu života u kojem su priroda, rad i zajedništvo bili neraskidivo povezani, a svaki obrok bio je prilika da se podijeli ono najbolje što domaćinstvo može da ponudi.
